Sunce je zalazilo nad Madridom, obojivši nebo intenzivnom narancastom bojom koja se odražavala na prozorima nebodera, kao da cijeli grad gori. U malom, pretrpanom stanu u srcu Lavapiésa, Daniel Sánchez sjedio je ispred spleta kablova i titrajucih ekrana, krvavih ociju uprtih u beskrajne retke koda. Stalno zujanje racunalnih ventilatora bilo je poput iskrivljene uspavanke, jedinog zvuka u prostoru koji je mirisao na ustajalu kavu i uvele snove. Daniel, sa svojom razbarušenom crnom kosom i višednevnom cekinjom, više je slicio brodolomniku nego briljantnom programeru kakav je nekoc bio. "Mora postojati nacin", promrmljao je sebi u bradu, a prsti su mu letjeli preko tipkovnice s mahnitom hitnošcu. "Izlaz iz ove rupe." Pogled mu je na trenutak odlutao do hrpe neotvorenih pisama u kutu njegova stola. Racuni, obavijesti o deložaciji, prijetnje vjerovnika. Svaka mu je omotnica bila žarki podsjetnik na to kako je došao do ove tocke. Daniel je zatvorio oci, dopuštajuci si trenutak slabosti. Prisjetio se uzbudenja, adrenalina onih ne tako davnih dana kada se svijet kriptovaluta cinio kao obecana zemlja. Uložio je sve: svoju uštedevinu, kredite, cak i novac posuden od prijatelja i obitelji. A onda je, u tren oka, sve nestalo.