Carica Univerzuma

Sudionici zlocina opet su se našli na istome mjestu. Mjestu zlocina. Zlocina pocinjenom nad mojim srcem.
Hladni vjetar je pirio, osjetila sam ga kroz kaput koji sam nosila. Crni vojnicki ruski kaput sa velikim dimnjacarskim gumbima, dug do koljena motao mi se po nogama, obožavala sam taj osjecaj. Osjecaj mene U njemu sam se osjecala puteno, mirno i spokojno. Za ne povjerovati je, da jedan odjevni predmet može toliko dobrih osjecaja donijeti. Donijeti ti vlastiti identitet. Imala sam ja i drugih kaputa. Bila sam ovisnica o odjeci, za svaku prigodu i svaku kombinaciju imala sam posebni dio ormara. Clara mi se cesto smijala oko toga. U biti nije se smijala mojoj šašavosti i teženju perfekciji vec se i sama pronalazila u tome.
Kako bi i sama znala reci :" voljela je moju eleganciju".
No, da se vratimo mome kaputu, ispricati cu vam pricu o njemu.
Prije par godina radila sam kao store manager u jednoj odjevnoj kuci u dalekom gradu u kojem sam poželjela i ostati.
Znate li zašto?
Zato što sam tamo bila netko svoj netko ja. Uživala sam na tome poslu bez obzira kako naporan i mukotrpan je bio.
Bio je fizicki i psihicki " full time". Na tudem jeziku i sa ljudima koji pojma nemaju tko si i kakvim to jezikom govoriš.
Iako, su to zapravo sve bile mane toga posla a za mene su bile prednosti.
Iskreno, ni danas ne znam zašto sam se tako osjecala. Pripadala sam negdje gdje nisam pripadala i taj osjecaj je bio neopisiv.
Veliki milijunski grad bio je za mene okruženje u kojem sam svaki dan mogla otkrivati nove ulice, ljude, mjesta i navike.
Dolazila sam iz male skucene sredine i nezamislivom mi je bilo vidjeti beskucnika u sred ledene zime kako leži ispod motela u kojem sam odsjela.
Zamotan u neki poplun koji nije poplun vec je naslikao na najlon. Prvi dan sam bila užasnuta al ima nešto u ljudskoj podsvijesti koja te prisili da izbaciš na površinu svoju onu drugu ne bih rekla životinjsku vec neljudsku stranu, navikneš se na brzaka da te takve "stvari" ne diraju odnosno ne dodu do " tebe".
Moj kaput cekao je mene neko vrijeme u trgovini na okruglom metalnom štenderu koji me je podsjecao na neka tamo druga vremena. Vremena socijalizma u kojem sam odrasla.
Zatrpan sa silnim vješalicama u krug, nikome nije dolazio do izražaja.
Bio je sam jedan jedini. Mislim da je cekao mene.
Od trenutka kada sam ga isprobala stopila sam se se njim. Pristajao mi je kao rukavica ruci. Od tada on i ja družimo se godinama. On je našao mene ja sam spasila njega od propadanja i bacanja po podu.
Nastavila sam u svom kaputu hodati prema Viktorovoj ulici. Vjetar je prodirao mi kroz kosti.
Svaki polet vjetar ledio mi je prste na rukama i nogama.
Jesam li vam pricala o njegovoj ulici? Njegova ulica bila je jedna od onih ulica u koju ne ulaziš jer znaš da cijelim bicem iz nje izaci neceš.
ulazeci u njegovu ulicu vratila su se sjecanja na neke tamo dane, dane u kojima nisam mogla zamisli svoj dan bez te neimenovane ulice.
Ništa se nije promijenilo, ama baš ništa. Cak je kontejner za otpad stajao na istome mjestu.
Hodnik je bio oronuo kao i inace samo drugaciji, prljaviji i na visokim stropovima prepun paucine. Nisu se culi stanari te zgrade vjerojatno zbog silne hladnoce koja je ledila sve pred sobom.
Popela sam se niz malo stepenište i našla se pred njegovim vratima. Da Viktorovim vratima.
Pozvonila sam. Nisam kucala kao inace.